DobrodoŠli na stranice BioetiČkog druŠtva u BIH

Suvremeni covijek drzi u rukama moc s kojom je u stanju unistiti planet Zemlju, dakle tlo po kojem hoda i biosferu koja ga okruzuje i koje je sastavni dio. Ta moc razara granice covijekovih mogucnosti i kontrole. Pitanje o sadasnjem prezivljavanju covjecanstva namece se sa svom etickom urgentnoscu. Ima li se pritom na umu cinjenica da ispod stojece ideje moci pocivaju epohalni problemi povezani s nekontroliranim iskoristavanjem prirodnih bogatstava, s iskoristavanjem cijelih ekosustava, sa svakodnevnim istrebljivanjem zivih vrsta, s vec danas nesagledivim posljedicama od neumjerena zagadjivanja prirode i okolisa, onda postaje jasno da ideju o prezivljavanju covjecanstva u sadasnjosti nije moguce odvojiti od prezivljavanja covjecanstva u buducnosti. Povijesna perspektiva nastanka i razvoja bioetike otkriva upravo budjenje eticke svijesti u novonastalim civilizacijskim okolnostima u kojima su prijetnje od samounistenja postale realnost, kao i prijetnje od srozavanja covijeka i svega specificno ljudskog u njemu na obican materijal za eksperimentiranje, manipuliranje, eksploatiranje i unistavanje. Pored svih hvalevrijednih otkrica i dostignuca koja su nesumnjivo poboljsala svekoliku kvalitetu zivljenja, ipak nije moguce zanijekati cinjenicu da je najveca zrtva znanstveno-tehnickog pothvata postao upravo covijek. Ideja bioetike kao jedne nove znanosti o prezivljavanju ili ideja bioetike kao interdisciplinarnog foruma za rjesavanje gorucih etickih i moralnih pitanja prouzrocenih biomedicinskom i uopce znanstveno-tehnickom djelatnoscu ostaju i dalje dva glavna idejna okvira koja od samih pocetaka utiru put bioetickom pothvatu, shvacenom kao civilizacijski odgovor na prijetnje od samounistenja i na potpuno tehnicko ovladavanje zivotom, najprije u oblicima sirenja covijekova gospodarenja nad prirodom, a zatim u sve sofisticiranijim oblicima sirenja covijekova gospodarenja nad drugim, osobito ranjivijim i slabijim covijekom.

ŠTA JE TO BIOETIKA

U literaturi se termin bioetika pojavio prije cetrdesetak godina, tocnije 1970. godine, zaslugom onkologa Van Rensselaera Pottera. Potpuno je jasno da je termin bioetika slozenica u kojoj prvi dio «bios» upucuje na biomedicinske znanosti, a drugi «etika» na etiku koja govori o zadnjem smislu covijekova ispravnog vladanja. W. Reich daje dvije razlicite definicije bioetike, u dva izdanja Encyclopedia of Bioethics. U izdanju iz 1978. godine definira bioetiku kao sustavno proucavanje ljudskog ponasanja na polju znanosti o zivotu i skrbi za zdravlje, ukoliko je ispitivano u svjetlu moralnih vrednota i nacela. U drugom izdanju bioeticke enciklopedije, 1995. godine, Reich prosiruje definiciju bioetike: ona je sustavno proucavanje moralnih dimenzija – ukljucujuci moralno gledanje, odluke, ponasanje i odgovorno drzanje – znanosti o zivotu i skrbi za zdravlje, primjenjujuci razlicite eticke metodologije s interdisciplinarnom impostacijom. Nastanak i sirenje bioetike zapravo je budjenje eticke svijesti u novonastalim civilizacijskim okolnostima u kojima su prijetnje od samounistenja postale realnost, kao i prijetnje od srozavanja covijeka i svega specificno ljudskoga u njemu na obican materijal za eksperimentiranje, manipuliranje, eksperimentiranje i unistavanje. Suvremeni covijek drzi u rukama moc s kojom je u stanju unistiti plavi planet Zemlju, dakle tlo po kojemu hoda i biosferu koja ga okruzuje i koje je sastavni dio. Pred pitanjem o eventualnom izmicanju zdravorazumskoj kontroli nuklearne moci zastaje dah. O mogucnostima kontrole razornog bioloskog oruzja zastaje pamet. Utoliko se pitanje o sadasnjem prezivljavanju covjecanstva namece sa svom etickom urgentnoscu.. Ako se pritom ima na umu cinjenica da ispod ideje moci pocivaju epohalni problemi povezani s nekontroliranim iskoristavanjem prirodnih bogatstva, s unistavanjem cijeli ekosustava, sa svakodnevnim istrebljivanjem zivih vrsta, s vec danas nesagledivim posljedicama od neumjerena zagadjivanja prirode i okolisa, dakle atmosfere, hidrosfere, geosfere i biosfere, onda postaje jasno da ideju o prezivljavanju covjecanstva u sadasnjosti nije moguce odvojiti od prezivljavanja covjecanstva u buducnosti. Ta sudbonosna pitanja u njihovu sirokom spektru, od biomedicinskih do ekoloskih i opcecivilizacijskih, moguce je doduse registrirati u vidokrugu pojedinih znanstvenih disciplina ili pak u izvanznastvenim podrucjima. Medjutim, mnogostrukost njihova aspekta moguce je cjelovito sagledati samo u zajednickom integriranom horizontu u koji sa svojim posebnim perspektivama ulaze razne discipline (teologija, filozofija, medicina, ekologija, itd.). Utoliko bioetiku treba shvatiti kao integrativnu disciplinu u koju ravnopravno ulaze najrazlicitije perspektive da bi se u njihovoj interakciji i dijalogu o konkretnim problemima uspostavio zajednicki horizont njihovog svestranog sagledavanja i rjesavanja. Sve je to dovelo, nakon nastanka bioetike, do njezinog brzog sirenja: osnivanje centara bioetike po citavom svijetu i pojavljivanjem, u razmaku od desetak godina, dviju Enciklopedija bioetike (1978. i 1995. godine). U sklopu 1. Bioetickog foruma za jugoistocnu Europu, koji je odrzan u lipnju 2005. godine na Malom Losinju pokrenuta je inicijativa za odrzavanje prvog bioetickog simpozija u BiH, te za osnivanje bioetickog drustva u Bosni i Hercegovini, kakva postoje u vecini europskih zemalja. Franjevacka teologija prihvatila je organiziranje medjunarodnog bioetickog simpozija. Ideju je podrzao FONDEKO (Udruzenje za podsticanje odrzivog razvoja i kvalitete zivota). U istom je krugu prihvacena i podupirana inicijativa za osnivanje Bioetickog drustva u BiH. Ono je i osnovano 01. travnja 2006. godine, drugog dana odrzavanja prvog medjunarodnog bioetickog simpozija u BiH. Razlozi koji su nas naveli na osnivanje Bioetickog drustva u BiH isti su oni koji su doveli do nastanka bioetike. Bioetika je naime nastala kao intelektualni odgovor na globalne izazove nasega vremena i formirala se kao novo podrucje u kojem je moguce traziti orijentaciju u zaostrenim moralnim i povijesnim dilemama koje namecu razvojni trendovi i postignuca suvremene znanstveno-tehnoloske civilizacije, o cemu smo gore govorili. Dakako da se problemi suvremen civilizacije kojima se bavi bioetika ocituju i u prirodnim, drustvenim i kulturnim okvirima Bosne i Hercegovine, ponekad i na potenciran nacin. Medjutim, pristup tim problemima bio je uglavnom jednostran, jer su oni bili razmatrani u svojim izdvojenim aspektima, kao medicinski, biomedicinski, prirodoznanstveni, ekoloski, teoloski, filozofski, pravni, politicki itd. problemi. Stoga se i pojavila potreba za osnivanjem Bioetickog drustva u BiH, koje bi trebalo omoguciti objedinjavanje tih izdvojenih aspekata i stvoriti institucionalni okvir za cjelovit pristup i integrativnu raspravu o navedenim problemima. U tome se sastoji temeljna programska zadaca, ali i posebna kulturna misija Bioetickog drustva u Bosni i Hercegovini. Zadaca je Bioetickog drustva BiH (kako je to sadrzano u Statutu Drustva) odrzavanje svake druge godine bioetickog simpozija i po mogucnosti sto cesce odrzavanje bioetickih tribina. Buduci da je bioetika po svojoj naravi slozena i slojevita, te ne oznacava samo interdisciplinarno znanstveno podrucje, nego podrazumijeva i odredjeni drustveni senzibilitet kao i razvijene institucionalne oblike, o konstituiranoj bioetici u odredjenoj zemlji moze se govoriti samo ako su razvijeni svi navedeni elementi. Stoga se moze zakljuciti da je osnivanje Bioetickog drustva i odrzavanje simpozija i bioetickih tribina zatvoren kruh pretpostavki potrebnih za konstituiranje bioetike u svim njezinim elementima. Odrzavanje bioetickih tribina ima za cilj senzibilizirati nase drustvo za bioeticke probleme. Mi smo mala zemlja pa se tesko mozemo «mjeriti» s europskim dostignucima na podrucju znanosti. Pa ipak, kada je, prije nesto vise od dvije godine, na Franjevackoj teologiji u Sarajevu, organiziran i odrzan prvi medjunarodni bioeticki simpozij u BiH, kojom prigodom je osnovano i Bioeticko drustvo u BiH, postavljene su pretpostavke za konstituiranje bioetike u BiH. Novoosnovano Bioeticko drustvo postalo je nedugo potom ne samo prisutno nego i vrlo prepoznatljivo na svim bioetickim konferencijama koje se odrzavaju u okviru Jugoistocne Europe. To su jasni znakovi da je nastupila nova «bioeticka epoha» i na ovim prostorima. Sto se tice ucenika, tj. onih koje treba bioeticki poucavati, kako na opcoj (drustvo opcenito), tako i na specificnoj razini (zdravstveni radnici), tesko bismo mogli reci ista pozitivno za aktualno stanje u Bosni i Hercegovini. Pregledavajuci programe fakulteta na kojim bi se ocekivalo da postoji predmet bioetika (medicinski, farmaceutski, pravni, filozofski, teoloski fakultet), taj predmet postoji samo na nekim teoloskim ucilistima. Na nekim od navedenih fakulteta su, kako kazu, tek u fazi razmisljanja o njegovom uvodjenju. Tako se prosle godine na medicinskom fakultetu organizirala nastava iz bioetike za kandidate postdiplomskog studija u cijoj izvedbi i sam sudjelujem. To ne znaci da se neka bioeticka pitanja ne obradjuju u okviru drugih predmeta (npr. medicinska etika).